Lazareti– Dubrovačka karantena i trgovačko srce Mediterana
Na samom pragu Starog grada Dubrovnika, uz istočni ulaz s Ploča, smjestio se jedinstveni kompleks Lazareta, svjedok jednog od najnaprednijih zdravstvenih sustava svoga vremena – najbolje očuvana karantena na Mediteranu. No Lazareti nisu samo zidine – oni su mozaik iznimne povijesti, smjelih odluka i dubrovačke mudrosti.
Povijest Lazareta seže u doba Crne smrti – razorne epidemije kuge koja je u 14. stoljeću poharala Europu, odnoseći živote desetaka milijuna ljudi. Ni Dubrovačka Republika nije ostala pošteđena –epidemija je u kratkom vremenu odnijela oko 2500 života, potaknuvši gradske vlasti na reakciju. Godine 1377., mnogo prije nego što je ostatak Europe shvatio važnost kontrole širenja bolesti, Veliko vijeće Republike donosi zakon o obveznoj karanteni – prvi takav dokument u povijesti.
Putnici i trgovci koji su dolazili u Dubrovačku Republiku morali su provesti određeno vrijeme u izolaciji, najprije 30, a kasnije 40 dana – čime je nastao i sam pojam karentene (tal. quaranta giorni četrdeset dana). Karantena je isprva bila u Cavtatu, na otocima Mrkanu, Bobari, Supetru i Mljetu, na Dančama, na Lokrumu te na Pločama, u drvenim zgradama pa čak i na otvorenom. Oprezna Dubrovačka Republika dugo je odgađala podizanje stalne kamene karantenske konstrukcije iz opravdanog straha kako bi takva građevina mogla poslužiti neprijateljima kao utvrda iz koje bi se mogao napasti grad. Međutim, potreba za institucijom koja bi osiguravala protok ljudi i roba, istodobno štiteći građane od bolesti je prevladala te 1590. dubrovački Senat donosi odluku o izgradnji karantenskog kompleksa na Pločama. Lokacija nije odabrana slučajno – u blizini luke, ali dovoljno udaljena od središta grada, te na raskrižju trgovačkih putova koji su Dubrovnik povezivali s Osmanskim Carstvom i Dalekim Istokom.
Gradnja Lazareta trajala je od 1627. do 1647., a rezultat je bio iznimno funkcionalan, ali i arhitektonski impresivan sustav prostora namijenjen kontroli ulaska ljudi i dobara u grad.
Kompleks se sastoji od deset lađa (kameno zidane zgrade s trijemovima), pet unutarnjih dvorišta (tzv. badžafera) i dvije stražarnice. Sustav je bio strogo organiziran i pažljivo osmišljen kako bi se osigurao nadzor i izolacija bez gubitka dostojanstva putnika. Putnici su boravili u zasebnim prostorijama s malim terasama, a njihova roba, često dragocjena i egzotična, raskuživala se u trijemovima i dvorištima.
Lazareti nisu bili mjesto kazne, već mjesto prevencije, zaštite i trgovine. Cijelim sustavom upravljao je kapetan Lazareta, uz podršku stalne straže, a dodatni vojnici pozivali su se po potrebi. Kroz njih su prolazili trgovci iz okolice i dalekih zemalja: Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Albanije, Grčke, Turske, sjeverne Afrike, a donosili su vunu, svilu, kožu, ulje, sušenu ribu i voće. S njima su putovali svećenici raznih vjeroispovijesti, islamski mistici – derviši, pa i osmanski emini, službenici koji su prikupljali carinu i djelovali poput diplomatskih predstavnika, a prostor je odisao jezičnom, vjerskom i kulturnom raznolikošću.
Lazareti su aktivno služili svojoj izvornoj svrsi sve do kraja 19. stoljeća, točnije do 1874., kada moderna medicina i napredak u razumijevanju zaraza čine karantene manje potrebnima. U desetljećima nakon toga, kompleks je korišten za razne svrhe – od skladišta do tržnice. Tek 1970-ih godina ponovno se budi svijest o povijesnom i kulturnom značaju Lazareta. Kroz godine, kompleks se obnavlja i postupno vraća svom dostojanstvu. Zahvaljujući svojoj iznimnoj povijesnoj važnosti i očuvanosti, Lazareti su 1994. godine uvršteni na UNESCO-ov Popis svjetske baštine kao dio obrambenog sustava Dubrovnika. Završna faza obnove realizirana je uz potporu Europske unije.
Izvor: Zavod za obnovu Dubrovnik
Danas su Lazareti kulturni i kreativni centar, dom folklornim, umjetničkim i društvenim organizacijama. Prostor živi kao mjesto događanja, susreta i stvaranja, ali istovremeno ostaje snažan simbol dubrovačke mudrosti – spoj zdravlja, trgovine i humanizma.
